Životopis

Ivan Milas rođen je u imotskom selu Zmijavcima u večernjim satima 17. listopada 1939. od oca Marka i majke Ane.

U rodnom listu njegov rođendan zapisan je sa 18. listopadom u župi Podbablje. Rođen je  u netom uspostavljenoj Banovini Hrvatskoj. Pučku školu završio je u Zmijavcima, a gimnaziju u Imotskom. Zatim je upisao prvu godinu studija francuskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi svoje sklonosti otkrio u studiju prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu te  diplomirao 1964.

 

Svoju buduću suprugu Nevenku Borevković (1940) iz Gornje Vrbe pokraj Slavonskog Broda upoznao je za vrijeme studija. Prvi sin Zvonimir rodio se uoči Božića 1963. u Imotskome. Prvi posao dobio je u Novom Travniku koji ubrzo napušta za istovjetni u Imotskom. U jesen 1964. odlazi odslužiti vojni rok u Dugom Selu. Potom se kao pravnik zapošljava u Agrokombinatu u Zagrebu. U lipnju 1969. rođen mu je drugi sin Zdeslav, a u kolovozu 1970. kći Zrinka.

 

Bio je predsjednik Udruženja društava pravnika u privredi Hrvatske, strukovne udruge pravnika u hrvatskom gospodarstvu (današnji Hrvatski savez udruga pravnika u gospodarstvu) i 1970. prelazi u Mesnu industriju PIK "Sljeme" u Sesvetama i postaje direktor Opće i kadrovske službe. Godine 1970. upisuje postdiplomski studij ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

 

Uhićenje nakon sloma Hrvatskog proljeća

Bio je blizak Marku Veselici i podržavao je hrvatski politički pokret poznat kao Hrvatsko proljeće. Nakon 21. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu održanoj 29. studenoga 1971. Josip Broz Tito odlučio je smjeniti hrvatsko komunističko vodstvo i provoditi politiku represije prema svima onima koji su razmišljali hrvatski. Među uhapšenima i optuženima zbog tzv. "hrvatskog nacionalizma" 1972. nalazi se i Ivan. Proveo je od 2. rujna 1972. do 2. veljače 1973. šest mjeseci u istražnom zatvoru u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Igrom sudbine našao se zatvoren u ćeliji istog kata kao njegov punac, Vinko Borevković koji u veljači 1935. godine bio uhapšen kao sudionik Bune seljaka Brodskog posavlja (poznato kao Vrbsko-Ruščičke 20. veljače i Sibinjske žrtve 19. veljače 1935.) protiv uvođenja velikosrpske politike.

 

Sudac Okružnog suda u Zagrebu Vladimir Primorac pustio ga je da se brani sa slobode. Prije početka suđenja prebjegao je zajedno sa svojim bratom Tomislavom u Austriju prvog proljetnog dana, 21. ožujka 1973., preko graničkog prijelaza Šentilj/Spielfeld. Primorac je zbog svog načelnog stava, poštenja i integriteta sudačke profesije bio kažnjen izbacivanjem iz sudstva. UDBA je na zagrebačkoj "špici" razglasila da je Milas ubijen na granici svjesno šireći dezinformacije među ljude kako bi obeshrablila disidente i simpatizere. Tako je dr. Franjo Tuđman u svojem osobnom dnevniku u nedjelju, 8. travnja upisao slijedeći zapis povodom posjete Sonje Đodan, supruge Šime Đodana:

 

"Popodne Sonja. Šime i dalje slabo: piše joj očajna pisma da kraj i sam dolazi. Danas je osim toga i posebno bio u teškoj depresiji. Sreo se s Antom Todorićem koji mu je rekao da je Milas, koji je bio pušten iz zatvora (grupa Agrokombinata) nađen mrtav na granici kod Maribora. Pretpostavka: upriličeno ubojstvo... crnorukaška akcija na djelu." (Tuđman, 2011: 44).

 

U Austriji, u izbjegličkom logoru Traiskirchen dobio je status izbjeglice u skladu s Ženevskom konvencijom (United Nations Convention relating to the Status of Refugees - CRSR). Jugoslavenski režim tražio izručenje, koji je austrijski Sud odbio. Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 31. listopada 1975. u odsutnosti je osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci za četiri navodnih krivičnih  [kaznenih] djela (Presuda u ime naroda!, K-111/73-162, 31.10.1975.):

 

1. "...izazivao i raspaljivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima i nacionalnostima koje žive u Jugoslaviji, a iskorištavajući svoj položaj,..."
2. "...izazivao razdor među narodima koji žive u Jugoslaviji,..."
3. "...pozvao na otpor prema odlukama predstavničkih tijela i političko izvršnih organa koji su od značaja za zaštitu i razvitak socijalističkih društvenih odnosa, te zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji, ..."
4. "... iznosio lažne vjesti u namjeri da izazove neraspoloženje i uznemirenje građana..." 

 

Život u političkoj emigraciji 

Živio je kraće vrijeme u Berlinu, da bi se preselio u Beč. Brat Tomislav je otišao živjeti u Australiju (umro u Perthu 1989.). Nakon što su se supruga i djeca doselili u Beč, obitelj je od kolovoza 1975. opet bila na okupu. Kako kao pravnik nije mogao raditi niti u odvjetništvu, pravnim službama ili austrijskom sudstvu, Ivan je 1975. otvorio gostionicu u bečkom kotaru Margareten, lokal je zatim preuređen i 1983. dobio kategorizaciju restorana. 

 

Ukupno je 18 godina imao status političkog emigranta sve do 23. veljače 1990. kada ponovno dobiva putovnicu povodom održavanja povijesnog Prvog općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice 24. i 25. veljače 1990.